Pojam komprador izvorno dolazi iz španjolskog jezika (comprador – kupac) i označavao je lokalnog posrednika koji je u kolonijalnim lukama Kine i Filipina posredovao između europskog kapitala i domaćeg tržišta, uzimajući profit od te uloge dok je izvorno gospodarstvo ostajalo podređeno stranim interesima. U 20. stoljeću pojam se proširio na domaće elite koje politički i zakonodavno olakšavaju izvlačenje resursa i profita strancima, žrtvujući pri tome nacionalni gospodarski suverenitet. U suvremenom hrvatskom kontekstu izraz se koristi pogrdno, za nositelje javne vlasti koji regulacijom sustavno pogoduju velikom (često stranom) kapitalu na štetu malog domaćeg poduzetništva.
GLAVINA: REFORMA KOJI ŠTITI VELIKE, A GAZI MALE
Ministar Glavina novi Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti prodaje kao rat protiv sive ekonomije, ali sadržaj zakona – obvezna rekategorizacija i suglasnosti, zabrana kategorizacije nekretnina u vlasništvu roditelja, teritorijalna diskriminacija po prebivalištu – pogađaju upravo legalne obiteljske iznajmljivače. Istodobno se velikim lancima olakšava uvjete poslovanja. Kad regulator sustavno “čisti” tržište od malih igrača koristeći argument “reda”, a krupni investitori time dobivaju prostor za širenje, to je klasična kompradorska funkcija – domaći dužnosnik olakšava koncentraciju resursa u rukama jačeg, najčešće, stranog krupnog kapitala. Ministrove stavove i motive najbolje opisuje skandalozna izjava koju je dao 2024. u Opatiji: „To moramo zaustaviti. To nam ukazuje na neodrživo stanje, naše destinacije u zimskim danima postaju ispražnjeni gradovi s relativno malo života, a nedavno me na otoku Hvaru iznenadila nova negativna informacija prema kojoj djeca uopće ne upisuju srednje škole zato što žive od apartmana i imovine“.
FRANKOVIĆ: RETORIKA PROTIV LOBIJA, DJELA PROTIV GRAĐANA
Franković se voli javno prikazivati kao borac protiv “mešetara i špekulanata” i investitorskog lobija, plaćamo mu čak i policijsku zaštitu od prijetnji kriminalnih klanova. Međutim, njegova vlastita podjela među iznajmljivačima jasno ukazuje na pukotine u njegovoj retorici: kategoriju vlasnika poslovnih prostora – apartmana – dakle upravo investicijski kupljene nekretnine namijenjene profesionalnom iznajmljivanju – on “apsolutno podržava”, dok najžešće udara i želi zabraniti male obiteljske vlasnike koji su svoje stanove u zgradama na zakonit način kategorizirali kao apartmane. Kad je u raspravi o prostornom planu iz publike dobio pitanje “Od čega bismo inače živjeli?”(da nemamo apartmane), njegov odgovor je bio “Od poštenog rada!”. Eklatantan primjer spoja nespojivog je i nedavna podrška Siniše Bosanca (MOŽEMO) Plenkovićevom pulenu Frankoviću i njegova topla zahvala kolegi iz Bruxellesa s kojim „dijeli stajališta o rentijerima“, iako inače prebivaju na dijametralno suprotnima stranama političkog kompasa.
PAUNOVIĆ: ZABRANA KATEGORIZACIJE U ZGRADAMA KAO DAR HOTELSKOM SEKTORU
SDP-ov Paunović je kroz Plan upravljanja destinacijom Makarske službeno u potpunosti onemogućio nove kategorizacije apartmana u stambenim zgradama (bez obzira na suglasnosti). Istovremeno je uveo novi zonski paušal koji obiteljske iznajmljivače u nekim dijelovima grada tereti sa maksimalnih 300 eura po krevetu, tri puta više nego prije. Obje promjene mu je, velikodušno, zakonskim promjenama, omogućio HDZ. On ovo obrazlaže kao “zaštitu malih od nelojalne konkurencije”, ali istodobno njegov grad u istom razdoblju ima preko 10.000 nelegalnih kreveta koje inspekcija ne otkriva i 1.700 praznih stanova koji se nikada nisu koristili u bilo koje svrhe – dakle regulacija ne rješava stvarni problem, nego samo isključuje jedan dio zakonitih hrvatskih iznajmljivača s tržišta.
Njegova zamjenica Radić Brkan veselo uz HDZ-ovku Brnjac (bivša ministrica turizma) cvrkuće o podizanju kvalitete smještaja i o tome kako Makarska ima ogroman udio objekata niže i srednje kategorije (to su naši apartmani) i ističe cilj gradske uprave ulaganje u hotele visoke kategorije kako bi se privukli gosti izvan glavne ljetne sezone. Paradoksalno, dok javno napada “apartmanizaciju”, isti tandem 2023. godine izdaje lokacijsku dozvolu investitoru iz BiH za mastodontski hotelski projekt na Osejavi te najavljuje “veliki investicijski ciklus” za grad kao prioritet 2026. Takva politika u praksi postiže isti željeni rezultat kao i HDZ na državnoj razini – smanjenje broja kreveta u vlasništvu hrvatskih građana, dok hotelski i veliki investicijski kapital dobiva otvoren teren.
TOMAŠEVIĆ: OD SVEGA U ZAGREBU NAJVIŠE MU NEDOSTAJE HOTELA
Tomašević ne krije da smatra da Zagreb treba drastično više hotelskih kreveta, uspoređujući se sa stoljetnim turističkim destinacijama Bečom i Budimpeštom, i ta politika direktno stoji iza Plana upravljanja destinacijom Zagreb koji otvoreno pogoduje hotelskom lobiju kroz predviđanje „zelenih poticaja za hotele“ iz gradskog proračuna. Kako bi Zagrepčane dodatno destimulirala od bavljenja turizmom njegova administracija peterostruko je podigla paušalni porez malim iznajmljivačima (s 40 na 200 eura po krevetu).
Gradonačelnik i gradska uprava Zagreba, kao i njihovi navodni rivali iz HDZ-a Glavina i Šuta lansirali su savršenu priču: mali iznajmljivači su “bauci” koji uništavaju priuštivost i dostupnost stanovanja u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj. Takva teza je jednostavna, mnogim logična, politički oportuna i igra na najniže strasti dijela sugrađana koji nemaju nekretninu (viška), ali je u potpunosti neodrživa. Naime, na svakih 125 stanova u Zagrebu dolazi samo 1 stan u privatnom smještaju. Jedan od 125. To je 0,8% stambenog fonda.
SVI ZAJEDNO U ISTI ROG: NOVAC BRIŠE SVE IDEOLOŠKE RAZLIKE
Iz svega navedenog nesporno je da kompradorska funkcija u hrvatskom turizmu nije stranački obojena – HDZ-ovi Glavina i Franković, SDP-ov Paunović i MOŽEMO-ov Tomašević provode suštinski istu politiku transfera tržišnog prostora od malog domaćeg iznajmljivača prema krupnom, institucionalno organiziranom kapitalu. Iste riječi dolaze iz usta svih domaćih lutki briselskih trbuhozboraca: „loša struktura smještaja“, “red na tržištu”,„priuštivo stanovanje“, “borba protiv sive ekonomije”, “zaštita stanovanja” i “suzbijanje apartmanizacije”.
Linija podjele u Hrvatskoj 2026. nije lijevo-desno, već na politiku u službi hrvatskih građana i onu koju ne odgovara vlastitim glasačima nego isključivo centrima moći i kapitala koji ju financiraju. Tu se krije i odgovor na ključno pitanje: kome zapravo trebaju svi ti silni stanovi kad je Hrvata svake godine sve manje i manje?
Proud member of:
